Neugodnjaci i kako se nositi s njima. I PVC stolarija.

Možda ste čitali u novinama kako u raznoraznim intervjuima raznorazni novinari pitaju poznate osobe što je najneugodniji događaj iz njihovih života. To pitanje je užasno, smatram, i ne mogu razumjeti zašto ljudi svi odreda odgovaraju na to. Ja se ne mogu smijati ničemu što je bilo grozno neugodno u mojem životu, a često se ne mogu smijati ni kada drugi ljudi ispričaju svoje priče. Moja prijateljica Anita je puna takvih priča. Čudno je to, jer ona je vrlo fizički spretna ženska, izdržljiva, koordinirana. Jako je sramežljiva i pomalo živi u drugom svijetu, lako otplovi u mislima, moglo bi ju se nazvati veselom hipijevkom ili možda nježnom umjetnicom iako baš posve ne odgovara tim opisima. Ko za inat, grozne stvari joj se stvarno događaju. Te njen priče ona podijeli sa mnom i uspije se smijati sama sebi, ali ja to ne mogu slušati. Stvarno. Kako se poskliznuti pred cijelim tramvajem u lokvi od 2 cm vode, kako izgubiti badić tijekom odbojke na pijesku u muškom društvu, kako se sudariti s unutarnjim vratima, izgubiti novčanik po 100 puta,imati nuspojave na lijekove….sve ona to može i zna. Prema njoj, moji neugodnjaci su uglavnom light weight, a više nisu ni toliko česti. Prema njoj, ja sam vrlo dobro prilagođeni član društva i nevjerojatno sam spretna, iako su mi trenutno noge silno zelene od groznih modrica koje sam nadobivala prošlih dana na plaži (udarajući u stijene ispod slapa), u kući (zapinjući za krevet), u gradu….
No, pišem ovo jer me neki dan netko pitao što je najneugodnija stvar koja vam se ikad dogodila? Malo sam razmišljala kako bih najbolje mogla odgovoriti na to grozno pitanje, zatim sam zaključila da je najbolji odgovor „Ovo je ženski wc. Izađite van, odmah.“ Rekao mi je da to nije ženski wc i još gore, da to nije javni wc već njegov stan.
Sve smo konačno sredili kada sam mu, postiđena,objasnila da patim od teške miopije, koju sam naslijedila od oca. Taj tip ne vidi preko uske ceste bez naočala. Ozbiljno. To izaziva mnoge neugodne situacije, prometne i druge. Sudaram se s PVC prozorima, ne znam naći apartmane u Novom Vinodolskom u kojima sam bila sto puta. Dakle, problem je u tome što ne nosim naočale. Malo sam tašta. Grozim se naočala. Moj otac ima naočale. Sve su deblje s godinama. Osim toga što nisam imala naočale, kosa mi je bila grozna taj dan, vrlo plosnata. Uz ta dva faktora i malo krivo odabranu odjeću, izgledala sam kao imitatorica Miss Aleks. Tip je pomislio da sam hostesa ili manekenka i da vjerojatno nisam imala baš mirnu noć, pa je obećao da neće nikome o tome pričati.
Zbog svega navedenog, malo sam razmišljala. Ima mnogo self help literature, to znamo. O tome kako se družiti s ljudima, kako smršaviti, kako napredovati u karijeri, kako trenirati s utezima, kako biti dobar menadžer, kako razumjeti muškarce, kako razumjeti žene, kako naučiti jezik bez škole stranih jezika, kako sašiti vjenčanicu…Ali, koliko ja znam, nema baš ni jedne knjige o tome kako se snaći u negodnim situacijama. Naravno, ima knjiga o tome kako se snaći u drugim situacijama- kako spustiti avion koji gori, kako se hrvati s krokodilom, kako iskočiti iz jurećeg vlaka, kako preživjeti u Hrvatskoj…ali većina tih situacija se događa možda tri-četiri puta u životu. No, ako ste poput mene, ili Anite, neugodne stvari događati će vam se više puta dnevno. Mogla bi se napisati cijela knjiga o tome. Samo o moji iskustvima, ali ja bih htjela koristiti i iskustva drugih ljudi jer bi mi bilo previše neugodno pisati samo o svojima. Zato bih sada radije pisala o tome kako preživjeti neugodne situacije, a pisati ću na temelju vlastitih bolnih iskustava. Ima stvarno puno neugodnih situacija da bi ih se moglo kvalitetno obraditi u jednom postu, ali izabrala sam 5. Sigurna sam, da unajmim nekoga tko bi se bavio time, recimo neku agenciju koja se bavi istraživanjem tržišta, ta agencija bi procijenila broj mogućih neugodnih situacija na negdje između milijuna i kvantilijarde. Ali za početak, samo ovih sljedećih 5.
Situacija1: Zaboravite nekome ime. Ajme, mrzim ovo. Događa mi se. I prečesto. Posebno kada se upoznajem sa više ljudi, za 15 minuta zaboravim ih sve, a možda sam prije toga bila uspjela zapamtiti jednog. Znači, ovakva je situacija. Na tulumu si. Nije bitno tko te pozvao, ili je domaćin druželjubiv ili ima vrlo slabo pamćenje. Ili ti je oprostio što si mu razbio Ming vazu, pa se sada hvali kako ima novu, plastičnu vazu. Nema drugog razloga zašto bi spominjao svoju novu imovinu osim ako ne želi da ju isprobaš. Ili se hvali da ima vatrootporni madrac. (Tu bi se moglo reći da ako je madrac vatrootporan, ne znači i da je krevetnina, i da bi to bilo sasvim normalno i samorazumljivo za shvatiti odmah. ) Uglavnom, na tulumu si i vidiš nekoga poznatog kako ide prema tebi. Zapravo, čavrljali ste ugodno više puta. U istom ste društvu, to jest imate zajedničke prijatelje. Uhvati vas panika jer ne znate kako se čovjek zove.! (Usput, vidite kako uskličnik čini stvari uzbudljivima? Ne vidite? Probajte sami koristiti uskličnik, pa ćete vidjeti!) Znači, ta osoba je stari poznanik. Pod stari, mislim na to da se duo znate, a ne da je osoba stara. Jer da je osoba stara, tada ovo baš i ne bi bio problem. Dok bi oni došli do vas svojim sporim tempom, ili sa svojim štapom ili hodalicom, vi biste imali dovoljno vremena da odete kući, pogledate u telefonski imenik i zatim se vratite na tulum. Oni sve to ne bi ni primijetili. Zapravo, bila bi dobra vjerojatnost da su zaboravili tvoje ime! No, što učiniti ako se prema tebi kreće netko tko ima dobro pamćenje i hoda sasvim dobrom brzinom? Što učiniti? Što učiniti??
Ima nekoliko mogućih rješenja za ovaj problem zaboravljenog imena. Možete učiniti nešto totalno glupo, naravno, poput toga da se pretvarate da ste se onesvijestili, pa kad dođete sebi tvrditi da ne govorite hrvatski. To ne pali. Posebno ne pali nakon situacije u kojoj ste slučajno razbili Ming vazu koja je pripadala domaćinu, te zatim slučajno zapalili domaćinov krevet. Ne,ne. Pravo rješenje ide ovako…

Divljina, životinjska prava. A i matura i vjenčanice.

Danas nastavljam moje razmišljanje o prirodi, kampiranju, lovu, testiranju na životinjama i ostalim stvarima. (Mislim da sam spominjala solarne panele i apartmane u Selcu, a ako nisam dobro je i to spomenuti.)
Dakle, testiranje na životinjama. Nisam za to da životinje testiraju kozmetiku, a pogotovo se protivim tome da životinje idu na državnu maturu. Ne bi bilo fer jer bi njihovi rezultati bili jednostavno grozni. Uglavnom zato što takvi testovi favoriziraju ljude. Da čovjeka pitaš je li nešto jestivo ili nije, on možda na to ne bi mogao odgovoriti. Nešto bi probali i mogli bi umrijeti od toga. Životinje su puno bolje u takvim stvarima, to im se nikako ne bi dogodilo. No da pitaš životinju „Jaje i gnijezdo su u istom odnosu kao i beba i ----?“, životinje bi te samo blijedo gledale. Ili da ih pitaš tko radi najbolje vjenčanice i PVC stolariju.

Pas bi buljio u tebe. Mačka…dobro, ona bi već bila ozlojađena zbog takvog pitanja i gledala bi te s totalnim prijezirom. Mogla bi se toliko naljutiti da bi te ogrebala. Pas bi te mogao malo gricnuti, ako bi se baš jako razljutio. Kasnije bi bio u totalnoj depri jer ne bi znao odgovor. A ti mu doneseš njegov rezultat i kažeš mu, žao mi je gospon pes, ne možete se upisati na fakultet.
Unatoč tome što životinje koje s nama dijele ovu planetu nisu dobre na testovima (možda i zato što je teško pisati iksiće i tamniti kružiće ako imaš krilo ili šapu), one doista posjeduju inteligenciju i ljepotu koja je divna i nenadmašna. Zbog toga volim sjediti s njima, gledati ih i razmišljati o njima. To me smiruje. Zato sam odlučila danas, prvog dana na kopnu, nakon povratka s ljetovanja u mojoj nekretnini na Krku, otići u zoološki vrt. Nisam bila godinama tamo. Naš zoološki je stvarno lijep i zanimljiv, i njegovi članovi uprave, oni koji povremeno šetaju okolo u uniformama i smiješnim šeširima te se slikaju za razne novine, se ponose time kako su uspjeli napraviti životinjama staništa koja baš jako liče na njihova normalna staništa. Posve sam sigurna da sam u svim onim dokumentarcima o divljini koje sam gledala više puta vidjela kako se majmuni ljuljaju na automobilskim gumama zakvačenim užetom. Osim toga, kad pomisliš na lavove u Africi (ili ako pomisliš na onaj Disneyev crtić Kralj lavova), zar nećeš pomisliti na kaveze, ograde, jarke i malu djecu koja lavovima bacaju lizalice? Ja uvijek pomislim na to. Također, mnogo životinja jednostavno izgubi glavu kad namirišu pečeni kukuruz, taj prirodni miris divljine.

Dok sam tako šetala uokolo i jela svoju šećernu vunu, razmišljala sam o tome što misle životinje koje se nalaze u zoološkom, odnosno o čemu točno razmišljaju. Mi posjetitelji razmišljamo o svačemu blesavom. Plus, zamislite da ste životinja koja je smještena u zoološki vrt. Kad kreneš u školu ili u novu školu ili na novom poslu, svaki prvi dan je jednostavno težak. U zoološkom vrtu još je gore. Ima hrpa životinja koje bulje u tebe. Netko bi se mogao zapitati: zašto bulje? Imam li nešto među zubima? Zatim tu je period navikavanja na kavez u zoološkom vrtu. Sigurna sam da neke životinje jednostavno puknu i počnu raditi svašta. Prvo počne sa: hej pomozite, zatvoren sam ovdje. Zatim dođe do: nisam to bio ja, majke mi! To je bio neki drugi nosorog koji liči na mene. Ako me pustiš van, možemo ga zajedno potražiti i istući ga.
Često u zoološkom vrtu, a bome i na dokumentarcima, vidiš majmune kako bacaju svoj drek okolo. Ne krivim ih, mora da im je smrtno dosadno. Moraš raditi nešto da se zabaviš. Dobro, imaš uže i automobilsku gumu i nekoliko banana, ali i to ti dojadi nakon nekog vremena. Također sam sigurna da životinjama u zoološkom vrtu dojadi hrana koju im daju. Naravno, ljeti dobiju sladoled i dobivaju psolasitce, ali da živiš godinu dana u hotelu, dosadi ti kad probaš više puta baš sve sa jelovnika. Osim toga, možda neka vidra misli: jednom su me vidjeli kako jedem ribu i sad misle da to želim stalno jesti. Ma kako ih nije sram? Jel bi im ruka otpala da mi daju malo kajgane sa slaninom? Neki sendvič, malo kokica? Nek to shvate kao ulaganje u budućnost.

Malo ozbiljnije, najviše mi je žao dupina u zatočeništvu. Prije nekoliko godina sam posvojila dupina iz Plavog svijeta i to mije bilo baš super. Dupini imaju visoko razvijeni mozak, pomažu plivačima koji su u nevolji i znaju naučiti komplicirane zadatke. I zato su savršeni za one vodene parkove u kojima izvode trikove. To je ko da kažeš da je Tesla pametan i da bi trebao nastupati u nekakvom šou. Hmm, možda bismo ga mogli naučiti da skače kroz zapaljeni obruč…. Nažalost, dupini stradavaju u mrežama koje služe za lovljenje tune. Zato volim jesti uzgojenu tunu, onu koja nosi sličicu dupina, kako bi označila da dupini nemaju baš nikakve veze s tom tunom. Zapravo, bilo bi super kad bi ta naljepnica postojala na drugim stvarima. Ne bih se osjećala dužnom imati grižnju savjest kad kupujem tunu.

Oduvijek sam voljela životinje. Kad sam imala 10 godina htjela sam biti veterinarka. Kad sam imala 12 htjela sam biti arheologinja, kad sam imala 15 htjela sam biti DJ ali dobro, to sad nije toliko bitno. Imala sam svoj ured u kojem sam imala razne dosjee o različitim životinjama, uglavnom plišanim. Mačke su imale posebnu ladicu, morske životinje su imale ladicu za sebe, kao i domaće životinje… Mislim da su mi se kućni ljubimci uvijek sviđali jer sam znala da će te jako voljeti, a zauzvrat im moraš dati samo malo hrane i pet minuta svog vremena. A hrana čak i ne mora biti dobra, može biti iz konzerve. Uvijek doniram novac azilu jer sam imala nekoliko pasa dosada pa sam osjetljiva na njih. Trudim se spašavati životinje. Jednom sam negdje na Velebitu vidjela krasnog psa i htjela ga odvesti kući sa mnom. Zatim sam vidjela kako me izletnici malo čudno gledaju. Netko mi je zatim sa sigurne udaljenosti objasnio da je to vuk. Eto, svašta naučiš. Ja često tako griješim. Možda bih trebala ipak početi nositi naočale. Sve ovo buljenje u monitore sigurno nije ostavilo baš dobre posljedice na moje zdravlje….

Djevojački vodič za lov, kampiranje i vrata

Već vidim, smijati ćete mi se zbog ovog. Ali istina je, prvi
put sam u životu kampirala prošli tjedan. Čudno je to. Svi oko mene su
kampirala, nekada, negdje. A ja baš nikada i nigdje. Neki imaju i vreće i sve,
dapače, kupili su već novu vreću jer su im se stare raspale, a uopće ih ne
doživljavam kao ljude koji vole avanturu, prirodu ili idu uokolo, Što god. Uglavnom,
moje prvo kampiranje bilo je fantastično iskustvo koje sigurno nikad neću
zaboraviti. Kampirali smo negdje u zaleđu Zadra, ne znam više kako se zvalo. Uglavnom,
bilo je stvarno jako lijepo i posebno i nikad ranije nisam vidjela takvo nešto.
Jako sam ponosna na sebe što sam išla kampirati. Stvarno jesam.

Ne volim se dizati ujutro rano. Samo jednom sam imala posao
na kojem se morala dizati u 6, jer sam radila od 8, i nisam mogla nikako mirno
spavati po noći misleći kako ću sigurno zaspati 
i zakasniti. Posao je bio sam privremen i nije nešto ludo plaćen, ali
svejedno me je bilo strah iz nekog razloga. Radila sam u firmi koja je
prodavala  nekretnine
u Rijeci. Plus, ja znam itekako kasniti. Ono, ne uvijek, nisam kao moja prijateljica
Lili koja kasni na sve, apsolutno sve. Kad pozivam Lili nekud uvijek kojoj  kažem da dože pola sata prije nego što zapravo
treba doći, jer znam da će, u najgorem slučaju, zakasniti pola sata, pa da imamo
fore. Lili bi sigurno zakasnila na svoje vlastito vjenčanje, što bi cijelu organizaciju
vjenčanja skroz poremetilo. Zakasnila bi i na svoj sprovod.

No, htjedoh reći kako se posebno teško i nikako dižem rano
ljeti jer obično tulumarim i idem spavati u sitne sate, posebno ako sam na godišnjem
te posebno ako sam u svom apartmanu
u Novom Vinodolskom.

I tako, rano sam se dignula prošle subote. Dovoljno rano da
vidim kakos unce zalazi. Sjedila sam ispred šatora i jela nekakve pahuljice na
način kampera, sa žlicom iz kutije. Mlijeko sam pila iz boce. Bez tanjura, bez
zdjele. Ono, divljina i to. I tako, jedem ja svoje pahuljice i odjednom začujem
nekakav zvuk. Sama sam u nacionalnom parku, pa pomislim kako mi baš i nije
svejedno. Što ako iz grma iskoči nešto i pojede me? Malko sam zabrinuta. Zvuk
se začuje opet. Skoro dobijem infarkt. Pa opet. Onda mi već zvuči manje grozno
pa naćulim uši. Zatim skupim hrabrost, ostavim pahuljice i sve i idem istraživati.
I tako gledam okolo, ne nalazim ništa. Kad odjednom, skrenem pogled i ugledam
ih. Nešto predivno, preslatko i apsolutno premekano. Obitelj srna pije iz nekog
potoka. Mama, tata i dva mladunca, piju iz potoka. Divota jedna,kad vam kažem.
Pomislila sam, da imam pušku, imala bih meso za gulaš i ne bih morala jesti
pahuljice.

Ma nisam, šalim se! Ne kužim lov. Moj stric Ante voli
loviti. Odmalena mu to zamjeram, a posebno sam mu zamjerala dok sam išla u
srednju školu i 6 mjeseci bila vegetarijanka. On je oko toga vrlo strpljiv i
pristojan, uglavnom. A neki put samo želi što više pričati o lovu kako bi mi
pokazao da to uopće nije tako užasno kao što ja mislim. Nedavno me tako nazvao
i rekao, e, da si vidjela to, bio sam na jezeru i ulovio sam patku, ogromnu
patku! Kreten. On zna da volim patke. Bila sam nedavno na tržnici i raspitivala
se za njih. Patke su fine. Ali svejedno ne želim sama ubijati svoje patke. On
je baš inzistirao da mi ispriča sve grozne detalje, prikradanje, šljapkanje,
oponašanje zova, trčanje psa i nošenje psa u auto. Sreća pa su mu vratili
vozačku. Zadnjih nekoliko mjeseci kad bi nešto ulovio morao bi doći do ceste i
stopirati. I znate što, neće svaki put ljudi pokupiti tipa koji nosi vepra. Ili
srnu. Ili pet fazana. Jedno od toga da, ali oboje, ne. No,dok mi je stric
pričao o svom velikom uspjehu u lovu, baš mi je nakako bilo žao te patke. Ona
hoda uokolo i misli nešto patkasto. Kao, hm, što ću za ručak. Možda  bih se mogla okupati, malo mi je vruće. Hej,
što mi je to na krilu? I onda, odjednom, ništa ne sluteći – bum! Ante ju je ustrijelio.
I dojeo doma i ispekao s malo slanine te poslužio sa lovačkim okruglicama, a mast
spremio u frižider. Nije mi jasno kako se Ante ponosi time. Gle tog
vepra/fazana/što god. Bio je u polju i nije baš ništa radio, i onda sam došo ja
i upucao ga! Koji sam ja frajer!

Mislim, kužim ako ćeš ići upucati nešto što mrziš. Dođe
lopov, provali ti u kuću, pokupi skoro sve. Ti ga zatekneš na djelu i upucaš ga
u stopalo da ne bježi. Haha! Sredio sam ga taman prije nego što je odnio TV. I
kad smo već kod lova, nije mi jasno zašto se razne glave vješaju na zid.

Kad sam bila mala, u mom kvartu je na terasi jedne kuće bila
obješena nekakva divlja koza ili nešto. Kao što bi bila unutra na zidu, samo
vani, kraj  PVC
stolarije. Pitala sam se da li se muž posvađao sa ženom oko te glave, pa je
tako završila vani na terasi, ispod balkona, zaštićena od vlage, ali u takvom
kutu da ju ne kužiš ako ne gledaš u nju. Prije nekoliko godina jednostavno je
nestala, a fasada se preuredila. Možda je žena pobijedila skroz na skroz u toj
bitci. Ili je zapriejtila da će ga izbaciti iz aviona.

Mislim, ako ti se nešto sviđa dovoljno je staviti sliku toga
na zid, ne cijelu glavu. Posebno mi je žao glava koje završe u birtijama,
obično kraj vrata za wc,  pa tijekom godina nose razne sunčane naočale,
kape, zastavice, konfete.. Zabavljali bi se i oni da mogu, posebno ako ima
travarice, ali ovako, nikako….

Mislim, ja volim životinje i podržavam njihova prava, ali
nisam baš nešto jako radikalna u svojim stavovima. Neki aktivisti totalno
pretjeruju. Posebno oni koji idu bacati crveno boju na Eskime zbog toga što nose
krzno. No, s jednim se slažem. Protivim se testiranju na životinjama. Trebalo
bi kozmetiku i slično testirati na nekome do koga ti nije stalo. Recimo,
zatvorenicima osuđenim na doživotne kazne ili smrtnu kaznu. Bilo bi to
praktično.

Također mislim da životinje ne bi trebale polagati maturu.

Do biznisa i smještaja u Hrvatskom lijepom PVC stolarijom

Od svih mojih poznanika gospođa Tomislava stvarno je
jedinstvena. Ne znam nikakvog takvog. Kao

da je ispala iz Dinastije ili neke takve slične serije.
Možda izgleda kao bakica kakvu se viđa u svakoj meksičkoj ili turskoj sapunici,
naivna, dobroćudna, ali žena je zapravo, prilično nevjerojatna. Da joj je dati
skupu odjeću i vozača, eto ti na, vidi , ista Alexis Colby iz Dinastije. Samo joj
još fale možda oni veliki jastučići za ramena i nekakvo krzno da ga prebaci oko
ramena.

Gospođa Tomislava silno je snalažljiva žena. Da ju baciš u
stranu zemlju samo u kupaćem kostimu i sa džepnim nožićem, ona bi nekako za
tjedan dana već postala vlasnica nekakve nekretnine i počela razvijati biznis. Snašla
bi se ona iako u životu nije išla u školu stranih
jezika, niti bila u inozemstvu dulje od par izletničkih dana.

Gospođa Tomislava udavala se četiri puta, pa bi se moglo
reći da je domaća Liz Taylor. Iako je Liz bila puno bogatija i udala se duplo
više puta. Ne znam kakva je gospođa Tomislava bila kao mlada, ali nekako
sumnjam da je imala ljubičaste oči u kojima si se mogao utopiti. Ne znam zato
kako se baš uspijevala toliko puta udati. Neki put, kad sam loše volje, čini mi
se da to nije fer prema svim onim ženama koje se nikad nisu udale. Dobro, možda
gospoša Tomislava nije bila baš najsretnija u svim tim brakovima, ali mislim da
bi nekim starijim ženama koje znam bilo drago i da budu malo nesretne, samo da
su u paru barem neko vrijeme.

No, uglavnom, prvi put se gospođa Tomislava udala iz
ljubavi. Nemam podataka koji to pokazuju, ali nije bitno, odlučila sam u to
povjerovati. Ne znam kakvu je vjenčanicu
nosila, ali, poznavajući nju, to je moralo biti nešto po posljednoj modi. Rano
je ostala udovica, a bilo je i male djece u pitanju, pa se zatim udala opet,
kako bi nekako zbrinula sebe i djecu.  To
drugo nije baš nešto dugo potrajalo, ali ostala joj je sasvim lijepa nekretnina
u Rijeci, prava vila na brdu s kojeg se pruža prekrasan pogled na grad. Tu
nekretninu prepustila je djeci kasnije.

Nedugo nakon drugog braka gospođa Tomislava, sitna plavokosa ženica, smrtno se
zaljubila u visokog tamnokosog stranca. Zvuči kao zafrkancija, ali nije.
Stvarno se dogodio jedan takav. Otišla je za njim i živjeli su nevjenčano neko dulje
vrijeme kod njega na farmi u stranoj zemlji, ugodnim životom vlasnika koji su
cijenjeni i svima poznati. No, kao i sve dramatične ljubavne priče dostojne Liz
Taylor ili sličnih, manjih i domaćih diva, ni ova nije ljubavna priča nije mogla
završiti baš najsretnije. Nakon velikih razmirica ljubav je pukla, a ona je
otišla u svijet. Skrasila se, u svojim srednjim pedesetima, u malom gradiću na
obali i opet posve promijenila sebe  i
sve na sebi. Morski zrak joj se sviđao i bilo joj je baš lijepo na moru, no muž
je s vremenom osiromašio jer je otišao u penziju koja nije bila dovoljno velika
da žive onako kako su živjeli ranije. 
Kada je taj njen muž umro, djeca gospođe Tomislave nisu baš pokazali
razumijevanje za nji i nisu ju htjeli uzdržavati na način na koji je bila
navikla, pa se odselila i opet udala. Do tog trena u životu već je imala toliko
fešta da joj  organizacija
vjenčanja za dvjestotinjak ljudi nije predstavljala baš nikakav problem. Radilo
se o najboljem restoranu u šminkerskom dijelu grada. Iako su slavljenici imali
68 godina svaki, a uzvanici u prosjeku nešto malo manje, bila je to fešta o
kojoj se pričalo još danima. Gospođa Tomislava se kod četvrtog službenog ( i
petog neslužbenog) muža vrlo brzo udomaćila i shvatila da njegova poveća kuća
pruža mnoge mogućnosti za dizajniranje. Bila je to prava smjena
stilova, boja, rješenja, dizajna, svega..Nikad se prije zapravo gospođa
Tomislava nije našla s tolikim budžetom i tolikim praznim slikarskim platnom
koje je samo čekalo da ona ostavi na njemu svoj jedinstven znak.

Prvo je zamijenila svu staru stolariju sa PVC
stolarijom, pobacala je ogromne debele tepihe i u sobe stavila manje i
tanje. Preuredili su balkon, umjesto staklene ograde odabrali su betonske
elemente i sve marljivo prefarbali u nove boje – zelenu i bijelu. Sva ulazna vrata, a bilo ih je
nekoliko,bila su od najboljeg drveta, jer kad si na obali znaš da stvari mogu brzo
zahrđati, iskriviti se, pokvariti. To je zbog sve te soli u zraku, a pijesak da
ne spominjemo. A tek sunce…ajme, sunce…. Sprži sve živo i neživo, pa tako i
vrata. Moraš ih svako malo farbati.

Gospođa Tomislava voli zelenu boju, podsjeća ju na smirenje,
more, šume, novac, povrće, a ona voli sve od navedenog, pa zašto se ne okružiti
pomislima na sve što voli.  Namještaj je
uglavnom također pobacan, jer je zaključila da joj se ne sviđa stil u kojem su
njen muž i njegova pokojna supruga uredili svoju kuću. Tomislava je unijela
šarma i vedrine u tu ogromnu kućerinu, uzela je moderne spavaće sobe, ogromne
krevete, ormare s ogledalima koja su se u čudnim oblicima prostirala preko
većine fronti ormara. Nije joj se sviđala stara posteljina, smatrala je da može
to i bolje, pa  je pokupovala
najpoznatija imena koja su proizvodila najfinije tkanine. U dvorištu su
sagradili kućicu za alat, dosta prostranu. Fino su popločali prilaz, a onda su
zaključili da će pravi akcent dvorištu dati roštilj. Onaj zidani, naravno, jer
običan roštilj jednostavno ne ide uz takvu kućerinu i svu ostalu opremu. Pa ne
možeš pozvati 20 ljudi na ručak, posjesti ih na najfinije drvene klupe, dati im
kristalne čaše za pivo i onda na sićušnom roštiljčiću svrljiti, cvrljiti,
cvrljiti meso i povrće unedogled.

Postavili su ona i muž ogromne žardinjere sa crvenim i
ružičastim cvijećem , a onda je Tomislava još posadila bugenviliju koja je
svojom bojom dramatično kontrastirala sa zelenom stolarijom. Čak je i ograda
oko imanja bila zelena, pa se jedva nazirala iz daljine, iako je bila povelika
i nitko nije mogao samo tako ući. Da ne spominejmo da je čuvala hobi-povrtnjak
od životinja koje su željele ući unutra.

Kad je cijelu tu ogromnu kuću konačno sredila po svom guštu,
sve njene nove (a bome i stare) prijateljice samo su zijevale i divile se i
davale joj komplimente. Više ljudi joj je reklo da je takvu ljepotu šteta ne
iskoristiti. Jer lijepo je to za vidjeti, ali moglo bi se na tome i zaraditi.
Ionako je puno uložila u tu kuću, pa je vrijeme da joj se sada to vrati i da
kuća malo radi za nju. Smještaj
u Hrvatskoj je uvijek tražen, posebno kad si na moru, na tako prekrasnom mjestu
kao što je njihov gradić. Da ne spominjemo da je kuća praktički prvi red do
mora, jer ju od žala dijeli samo 150 metara polja maslina.

Dobro, nije baš neka plaža, zapravo, morao bi svojski
prionuti da svojski raskrčih draču, možda i malo betonirati, ali dalo bi se
napraviti nešto posve zgodno što bi turistima moglo biti malko više naplaćeno.
Ej, privatna plaža! Tomislava je uvijek bila brza i okretna žena, pa je
zaključila da je to sve apsolutna istina i kako bi trebala sad malo leći i
odmarati i dopustiti da sva ta ljepota koju je stvorila iz ničega njoj vrati
svoju zahvalnost. U gradiću je bilo turista uvijek, uglavnom Nijemaca i
Talijana, koji su dolazili na izlet i kupanje, pa je tako jednog jutra uspjela
na ulici, bez ikakvog poznavanja bilo kojeg stranog jezika, kako sam već rekla,
posve sama ugrabiti četvero mladih Talijana. Oni nisu uopće isprva namjeravali
ostati u gradiću predugo, ali ona ih je obrlatila i uspjela im objasniti da se
u okolici nalaze mnoge stvari koje su vrlo zanimljive, a za koje oni nisu ni
znali. Usput si je našla i nosača koji su joj rado pomogli stvari iz dućana
donijeti kući. Mladi Talijani bili su oduševljeni svojom gazdaricom, a muž
gospođe Tomislave samo joj se nasmijao i odlučio da je bolje da žena ima
društvo što dulje, kako mu ne bi zvocala kada on poželi ići u krčmu. Nakon
duljeg vikenda punog smijeha, kupanja i bevande, mladi Talijani su otišli, a gospođa
Tomislava je vrlo sretna spremila u džep oko tristo eura. Samo zbog ljepote i
njenog dobrog ukusa! Estetika radi za vas! Bila je toliko ponosna, da je skoro gorila,
odmah se drugi dan počela hvaliti prijateljicama, a one su kimale glavama i zavidjele
joj na njenoj spretnosti i lukavštini. Nakon nekoliko dana, kada se priča o
najnovijem pothvatu gospođe Tomislave prestala konačno pričati uokolo….i kad su
svi prestali zbrajati koliko bi mogla zaraditi za mjesec-dva dana  i s kolikim postotkom popunjenosti može
računati, dogodilo se netko što baš nitko nije očekivao. Dobro, neki možda i
jesu, ali sigurno to nisu htjeli reći na glas. Pojavila se inspekcija i odrapila
zbunjenoj gospođi Tomislavi kaznu. Čak se i njen uglavnom dobro i zafrkantski
raspoložen muž prestao smješkati. Netko ih je prijavio. Ili to, ili je
inspekcija bila baš poput španjolske inkvizicije, nitko je ne očekuje, a ona se
samo pojavi i onda bude panika! Osjećala je kao da je to ucjena,
reketarenje.. Uglavnom, kazna je bila 500 eura i tako je, nakon meteorskog
uspona i uspjeha, turistička karijera gospođe Tomislave… i njen hobi za stare
dane… neslavno propao. Ova priča se još i dana danas prepričava u gradiću,
posebno u sitne sate u krčmi, nakon malo previše bevande u dugoj toploj ljetnoj
večeri.

Kad odeš iz kuće u stan i kako se ne bojati provala

Lijepo je živjeti u kući, posebno ako je pristojne
kvadrature. Možeš imati svoju sobu, kutak u kojem ćeš se sakriti od svijeta.
Zidove koje ćeš bojati u koje god boje želiš, lijepiti na njih postere, crtati
umjetnička djela.

Pogled s prozora, makar ne bio ništa posebno, samo je tvoj i
na tom prozoru možeš provesti sate ako želiš. Kroz godine s tog prozora gledati
ćeš kako se mijenjaju godišnja doba, kako priroda podnosi vrućinu, vjetar,
kišu, snijeg. Znati ćeš svaki kamen i vlat trave, svaku ciglu u zidu kuće preko
puta. Sve mijene ćeš primijetiti na nebu, ali i na zemlji. Vidjeti ćeš kako
susjedi oblikuju ukrasno bilje, sade i sijeku stabla, kako napreduje organizacija vjenčanja njihove kćeri sudeći
po materijalima i ljudima koji se pojavljuju u dvorištu, vidjet ćeš kako se
dižu katovi i mijenjaju crepovi. Gnijezda gloubova i kosova, pseće kućice,
omiljeno kamenje na kojem se sunčaju gušteri. Ako si dovoljno blizu možeš i
viriti kroz prozore, gledati kako se mijenjaju sobe dok odrastaju djeca.

Biti ćeš i pun raznoraznih informacija, a da to ni nećeš
znati, ako budeš često sjedio na tom prozoru. Vidjeti ćeš kako susjedi kreću
rano na posao, s njega dolaze kasno; znati ćeš da li su djeca već došla iz škole stranih jezika, ili se možda vani
igraju s prijateljima, vidjeti ćeš njihove roditelje kako dolaze kući s
godišnjeg ili se upravo spremaju na odlazak u posjet svojim roditeljima. Znati
ćeš kada se auti popravljaju, a kada peru.

Kuća mi je uvijek značila prostor, slobodu, mogućnosti. Čak
iako zapravo i nisu baš postojale. Billi smo odmaknuti od svih susjeda, no u
isto vrijeme nismo mogli raditi ništa bez da naši susjedi to znaju, a vrijedilo
je i obratno. Kad možeš vidjeti sve, svi automatski vide tebe. Neki od naših susjeda
zapravo su daljnji rođaci, pa zaista nema nikakve šanse da se barem malo ne
trača, da se ne izmjenjuju informacije, da se svaki korak ne nadgleda. Kad si
sinoć došla doma i s kim? Da li je vozio dečko i kakav je auto imao?

Kada sam se preselila u veliki grad nestalo je svega toga.
Nije bilo špijuniranja, čak ni nesvjesnog informiranja, mogla sam odahnuti. No
nestali su i gušteri, kosovi, stabla kojima lišće pada i raste, prekrasne boje
neba, automobili koji se peru, PVC
stolarija koja se postavlja. Najgore od svega, nestala je kuća. Počeli su
stanovi. Maleni, u lošem stanju, u vlasništvu napornih gazda koji ti ništa nisu
dopuštali. Nestalo je nebo, jer se uglavnom nije gledalo kroz prozore, ili
izlazilo na balkone. A ako bi, noćna rasvjeta bila je prejaka da se išta opazi.
Neke zgrade bile su dobro građene, neke loše, u njima se svašta čulo, znalo se
tko što kuha jer bi mirisao cijeli kat. 
Neki stanovi imali su jednostavno loš raspored. Ponekad sam se osjećala
kao da živim u kutijici ili nekom pretincu. Počela sam shvaćati sve one koji su
živjeli u malim gradovima, preselili se u veće, pa jadikovali o kvaliteti
života. Promijenila sam nekoliko stanova, nekoliko dijelova grada. A onda sam
se dugo zadržala u jednom kvartu, i nekako se dogodilo da sam upoznala nove
ljude i da su svi oni dragi i simpatični i da žive nedaleko jedni drugih. Kad
sam birala novi stan, izabrala sam ga bliže njima.

Prošli tjedan išla sam kod prijateljice na kavu. Druga prijateljica
i ja smo se našle na raskrižju ispred zgrade i krenule prema zgradi treće
prijateljice. Lijepo je kad ti prijatelji žive blizu, jer ti nikad nije
dosadno, a da bi se zabavio ne moraš se pristojno obući, sjesti u auto, voziti
nekamo i tražiti parking. I još ga platiti. Ne moraš paziti koliko piješ i razmišljati
imaš li dovoljno novca kako bi kući stigao taksijem.

Ne moraš loviti ni javni prijevoz, brinuti se imaš li pokaz
ili kartu, nećeš biti frustriran zato što mlađarija koja stoji do tebe sluša
cajke odvratno glasno na mp3-playeru. Ne moraš čak ni imati knjigu koja ti
pomaže da ti vrijeme brže prođe, ne moraš paziti da ju ne izgubiš, saviješ.

Kad ti prijatelji žive u susjedstvu možeš skoknuti na kavu,
posuditi pleh za pečenje, užicati tabletu protiv bolova.  Uvijek ćeš naći nekoga da ti zalijeva bilje
ili pričuva kućne ljubimce ili djecu. Kad izađeš do dućana vjerojatno ćeš
vidjeti nekoga poznatoga, ili ćeš ga naći u kafiću u centru kvarta kako ispija
svoje omiljeno piće. Pričati ćete o raznim stvarima, o današnjim novinama, krstitkama, prodaji auta, apartmanima, nedjeljnim
ručkovima kod roditelja, sobnim vratima, ah te novogradnje, pa o tome kupuje li se kakva nekretnina na Krku....

Dok smo prijateljica i ja tako išle prema stanu treće
prijateljice, primijetile smo nekoliko ljudi koji su stajali ispred ulaza u
zgradu i o nečemu ozbiljno razgovarali. Jedna od osoba bio je policajac. Iako
smo veselo čavrljale do tog trenutka, kad smo ugledale policajca odmah smo se
stišale, možda u nesvjesnom pokušaju da nešto čujemo. Popele smo se do
prijateljičinog stana i vrlo brzo prešle na stvar. Što se dogodilo? Bila je
provala sinoć. Obitelj je bila na moru, a lopovi su to znali i dali su sve od
sebe da uđu. Pomučili su se oko zaštitne ograde, a kad su došli do ulaznih
vrata sve je bilo već puno lakše. Prevrnuli su cijelu kuću. Što su točno uzeli,
u tome trenu se još nije znalo. Sve tri smo se pogledale, osjećajući se pomalo
neugodno, ranjivo. U našem kvartu? Malo smo se zamislile.

I tada sam se sjetila zašto sam se isprva toliko bojala
ideje preseljenja u veliki grad. Sjetila sam se kako je jedan od šefova na mom
prvom poslu pričao kako su njemu i ženi provalili u stan upravo dok je trajalo
vjenčanje. Zgrozila me ta priča. Takva akcija tako je okrutna, učinkovita,
iskorištava situaciju..  Mlada u vjenačnici, mladoženja sav ulickan i sretan, reže se torta, a kad ono...Kako li su samo znali? Ipak, prešle smo na druge teme,
naš razgovor otplovio je prem sretnijim temama.

Ovog tjedna u jednom udaljenom kvartu, ali u načelno istom
velikom dijelu velikog grada, čuvala sam prijateljici životinje dok su ta prijateljica
i dečko uživali u egzotičnom putovanju kojim su se počastili pred vjenčanje.
Obilazila sam njihovog psa i mačka savjesno dvaput dnevno, vodila u šetnju,
čistila pijesak, hranila i igrala se s njima. Jednog dana na povratku iz šetnje
srela sam prijateljičinog susjeda a kata ispod. Rekao mi je da je u zgradu
provaljeno jučer, tijekom vikenda, znači, u rano popodne. Odneseni su bicikli
koji su bili zavezani za ogradu stubišta. Nisam mogla vjerovati. Još jedna
provala. Sreća pa su prijateljica i budući muž svoje bicikle odnijeli na svoj
balkon, za svaki slučaj, iako sam im prijetila u polu-šali kako ću ih možda
koristiti jer želim naučiti konačno voziti bicikl. Ukrasti bicikle? Sigurno su
ih već snimili prije i odlučili da su dobri i onda su se dali u akciju. Tko bi
sumnjao u nekoga tko izlazi iz zgrade i ide se malo voziti tijekom lijepog
ljetnog popodneva? Osim toga, bicikli su traženi, odnosno, bicikli se
kradu.  Tako su mi već mnogi ljudi
pričali. Neki (poput moje drage prijateljice Anje) žele da njihove bicikle
ukradu, kako bi imali dobar razlog da kupe novi, ali to nikako da se konačno
dogodi, bez obzira gdje ih i kako ostavljali. Neki su pak (poput mog prijatelja
Jure) kupili skup bicikl i on je, unatoč dva lanca i lokotima, jedne noći
jednostavno nestao i nikad više nije viđen. Ovo zadnje se dogodilo lani, a
sjećam se kako je Jure obilazio sajmišta još tjednima nakon krađe, gledao
oglasnike, uzdisao,patio, psovao, bio na rubu suza. Stvarno je volio taj
bicikl. A najgore je ,naravno, bilo to što je morao zaraditi za novi. Sve
ispočetka. Razmišljala sam malo o tome. Bicikli. Ajde auti. Ali bicikli. Pa
nismo u Nizozemskoj. Cvjeta li negdje kriminalno podzemlje zahvaljujući ovim
krađama? Preglupo. Dok sam došla do svoje zgrade, već mi je bilo svega dosta.

Pa ne želim
da nestane sva naša tehnika. Novce uzmite, ali fotić, na primjer, to mi je vrlo
draga uspomena na ljeto kad sam upoznala vrlo dragu prijateljicu. Imam za njega
svije baterije i dvije memorijske kartice, imam punjač, pa onaj mali konverter…a
zamisli da mi netko ukrade onaj moj ljubljeni eksterni hard drive, umrla bih od
muke! Svi moji filmovi i serije su na njemu, sve ono bez čega ne mogu živjeti,
s čime idem na pusti otok i sve ono što sam zaboravila da uopće imam jer ima
toliko smeća na tom eksternom disku..... Okej, osim thenike nemaju mi baš što uzeti, ali imam puno robe u ormaru, a skupljala sam ju godinama i sad sam konačno zadovoljna garderobom. ne bih da se prodaje na sajmištu za 10 kuna.... Razmišljala sam tako, i bivala sve zabrinutija.

Teatralno sam ušla u naš iznajmljeni stan i naredila svojoj
boljoj polovici - Izvoli se informirati za sigurnosne cilindre. Ovako više stvarno ne ide.